Prva epizoda serije „Grudi” u režiji Marije Perović, biće emitovana na Prvom programu TVCG u subotu u 20.05. „Grudi” je mini-serija od četiri epizode, a svaka je posvećena jednom od glavnih junaka, a to su tri žene i jedan muškarac. U koprodukciji sa RTCG, seriju je realizovala producentska kuća „Meander film” pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravlja Crne Gore i uz učešće Open Boks studija. Scenario za ovu seriju napisale su Marija Perović i Vladislava Vojinović.
Koji je to prelomni trenutak koji je Vas i Vladislavu Vojinović podstakao da napišete scenario na ovu temu?
– Obilježavanje 20 godina mature u Nikšiću. U trenutku dok nam se činilo da smo još uvijek mladi čula sam da tri drugarice iz škole imaju kancer. Povod je bio konkretan, a Vladislava i ja smo to skupa smjestili u jednu optimističnu priču u kojoj svaka od junakinja odabere tačno ono što želi. Iako će u tom odabiru biti i iznenađujućih elemenata za publiku.
Kakve reakcije očekujete od gledalaca, jer ni Crna Gora, a ni zemlje regiona, ne pripadaju baš krugu država koje otvoreno govore o bolestima?
– Ovo je više priča o prijateljstvu, pomalo i o seksu ili nedostatku istog, o ljubavi muško-ženskoj, prijateljskoj, roditeljskoj, ostvarenoj- neostvarenoj... Upravo je o svemu, a malo o bolesti. Kad je bolest u pitanju svi smo slični u regionu. Ali „Grudi” nisu bolnička serija, imaju čak i mali krimi tranzicioni kliffinger (mamac). Tu sam zahvalna Vladislavi što je moju tužnu impresiju usled susreta sa generacijom, obojila životnim i veselim momentima. I u seriji, a uskoro i u filmu, bolest se u blago apsurdnim situacijama otkriva najbližima. A najbliži su odabrani prijatelji. Jer su prijatelji jedini bezinteresni kvalitet u životu. Njih biramo.
Uloge ste dodijelili poznatim i izuzetnim glumicama, ali ste im dodijelili isto tako i jake muške likove koje igraju poznati i izuzetni glumci. Da li je to, možda, način da se izborimo sa problemima o kojim govori ova serija?
– Ali, život nije režija i često ne dodijelimo ili izaberemo sebi baš ono što želimo. A u nekom smislu to je i ova priča. Glumci, i ženski i muški, jesu izuzetni, i sa takvima je uvijek lakše raditi, jer kada prepoznaju, zainteresuju se, postane im važno, onda zaista na snimanju nema problema.
Kako je teklo snimanje, da li Vas je neko iznenadio svojim stavovima?
– Jedna od prednosti našeg posla, usled gomile mana, posebno u ovom regionu, je što biramo ljude sa kojima sarađujemo. Iznenadili su me svi, požrtvovanošću, vjerom u projekat, gotovo porodičnom atmosferom, profesionalizmom i tolerancijom. Jer, i to može biti spojivo. A, o nekim blago netoleratnim situacijama, ne želim da govorim. Jer nisu postale bolest, razgovarali smo o njima i izliječili ih.
Zapanjujuće djeluje podatak da kod nas svaka treća žena koja oboli od kancera dojke umre. Šta to po vama govori o nama, našem društvu?
– Tome služe dokumentarni djelovi u seriji. Postoji igrani dio, jer u većini ovo je igrana mini serija, ali postoji i dokumentarni segment, u kojem u formi obraćanja u kameru saznajemo svašta o našem društvu, od procenata do odnosa. Meni je zbog autentičnosti taj dokumentarni dio bio poseban izazov, i mislim da jako dobro dopunjuje napisanu, režiranu priču. A, mislim da su sve te žene, koje umru od izlječive bolesti, usput se umorile i odlučile da odustanu. Jer im je dosadilo da budu u službi drugih. Znate i žena je ljudsko biće, sa svojim potrebama i željama, koje je tradicionalno naučila da potiskuje da bi sve oko nje kako tako funkcionisalo. I najtužnije je što i bez te žene koje nema, nastavimo da funkcionišemo. Samo se zamijeni nekim drugim. Poenta je da žene shvate da su nezamjenjive. Makar u sopstvenim životima.
U tom svjetlu da li ste se namjerno opredjelili za TV seriju, koje su poslednjih godina postale moćan medij?
– Moji izbori su, kao i svakoj ženi, djelimični. Ili ukliješteni između (ne)mogućnosti. Tako da su „Grudi” bile scenario za film, pa sam ih raspisala kao mini seriju, ne bi li se desile. Postoji jedna prilično važna osoba u cijeloj priči, zove se Dubravka Drakić, koja je i koproducnetkinja ovog projekta, koja nikad ne bi dozvolila da se „Grudi” ne dese. Jer, bez njene istrajnosti, dara i svih vještina, uključujući i producentsku, ove serije, a u budućnosti i filma, ne bi bilo. Radujem se da su serije moćan medij, a napravili smo pravu stvar ako publika koja „bindžuje”, to sam skoro naučila, strane serije, odgleda „Grudi”. To je rađeno i za njih. Jer, ovo nije priča satkana u stereotipima, ona je drugačija. I samim tim što su protagonisti žene, na koje se možda nekada možete i naljutiti. Jer ruše predrasude. A jesu dobre.
Zašto je Nikšić, Vaš rodni grad, po vama prvo mjesto za ovu temu i seriju?
– Jer je sa jedne strane tamo bilo najjednostavnije snimiti ovu intimnu priču u velikoj mjeri inspirasnu Nikšićem. Podršku sam pronašla i u scenografkinji, kostimografkinji, izvršnim producentima, sve Nikšićani. Iako razloga u finansijskoj podršci za snimanje u Nikšiću nije bilo, ali je bilo podrške na svaki drugi način. Jer, nije sve u novcu, iako projekat čini lakšim, nešto je i u emociji. Nikšić je bivši industrijski grad, sa čistom vodom (sada se ispostavlja ukusnom), grad piva, čelika i rok muzike, a najtužnije priče od kojih je puno njih vezano za bolest i gubitak mladih ljudi, desile su se baš u Nikšiću. Nikšića ima puno u regiji. Eto sve su to razlozi zbog kojih će, nadamo se, publika zavoljeti junake ove priče. I ne brinite zbog svih koji su radili, oni su i šarmatni, i duhoviti, i iskreni i manipulativni, oni govore o životu na jedan istinski način u kojem smo pokušali da sačuvamo osnovna osjećanja. A, to je ljubav u kojem god obliku. Ili obimu.S.ĆETKOVIĆ